Raznovrsna ispoljavanja anksioznosti i straha koja iskuse sva deca zauzimaju značajno mesto u razvoju njihove ličnosti i sastavni su deo zdravog psihičkog razvoja. Periodi javljanja istih normalni su tokom odrastanja, često imaju funkciju u adaptaciji dece i zaštiti od opasnosti. Međutim potrebno je znati do koje granice strah i anksioznost su korisni, jer onda kada je anksioznost intenzivna i dugo traje,ometa dalji razvoj i normalno funkcionisanje deteta te postaje ozbiljan emocionalni problem koji zahteva neophodan tretman.
Anksioznost predstavlja strepnju unutrašnjeg karaktera, osećanje očekivanja nepoznate preteće opasnosti i nije vezana za određene objekte i situacije koje predstavljaju realnu opasnost. Strah se definise kao osećanje koje se javlja u prisustvu opasnosti vezane sa situacije i objekte koji su spoljni i realni. U ranom detinjstu javljaju se zajedno i teško ih je razlikovati jer proces razvoja i integracije ličnosti tek pocinje, odvija se postepeno pri čemu dete jos uvek ne može jasno”obraditi”svoje doživljaje, osećanja, opažanja,maštu. Pored toga anksioznost uočavamo i kroz strahove koji su karakteristični za određeni period razvoja a označeni su kao razvojni strahovi.
Razvojni strahovi
Prvi strahovi javljaju se već oko šestog meseca života i to od izmicanja podloge, iznenadnih i jakih zvukova kao i nepoznatih lica. Od 8 do 12 meseca razvija se strah od odvajanja koji postaje najizraženiji oko druge godine. U drugoj godini strah može stvoriti sve što je veliko (životinje, objekti), jakog inteziteta (boje,predmeti i zvukovi koje ti predmeti proizvode: fen, kosilica, usisivac),voda ( kupanje i pranja kose), odvajanje od roditelja. Sa razvojem mašte, u trećoj i četvrtoj godini javlja se strah od imaginarnih bića, strah od ljudi (zubara, lekara, lopova), strah od povreda. Kako dete obogaćuje svoje saznanje, mašta postaje bogatija pa se od pete godine stvara strah da ga ne ukradu bića koja žive u mraku. U šestoj godini strah izaziva smrt, bolest, zabrinutost za roditelje, pojave u prirodi(grom, munja,vatra,voda). Ove strahove mogu izazvati ili pojačati doživljene traumatične situacije (smrt u porodici, u komšiluku, nekoga za koga je dete vezano). Isto tako, roditelji i ostali ukućani svojim ponašanjem i pričom mogu usloviti razvoj strahova kod njihove dece, te se i oni plaše onoga čega se boje osobe sa kojima žive.
Opisani razvojni strahovi se ne javljaju samo u karakterističnom periodu razvoja već se uočava kroz rad sa decom, njihovo preplitanje i javljanje u kasnijim periodima razvoja. Ovome doprinosi genetika roditelja, nemogućnost roditelja da pomognu svojoj deci da razvojne strahove razreše i prevaziđu, porodični odnosi, emocionalna nezrelost i labilnost deteta, njegov temperament i odbrambeni mehanizmi, priče vršnjaka ali i televizija (razne emisije kriminalističkog karaktera), kompijuterske igrice (sa duhovima, vampirima,ubicama) i laka dostupnost sadržaja na internetu.
Roditelji su najvažniji terapeuti svojoj deci
Kod pojedine dece strah je lako uočiti, kaže da se plaši, drhti, plače, viče, napeto je, beži i skriva se iza svojih roditelja ili osoba kod kojih se oseća sigurno. Druga deca ostaju kao “zaleđena”, zaneme ili pričaju tihim, drhtavim glasom, zamuckuju, ubrzano dišu. Pojedina se povlače, teško dele svoja osećanja, smanjuju kontakt sa vršnjacima i osobama iz okoline, dok druga postaju impulsivna, neretko agresivna. Često imaju stomačne tegobe, glavobolje,loše spavaju, umokre se tokom spavanja, grickaju nokte ili sisaju palac a povremeno izmišljaju strahove, ne bili pridobili pažnju odraslih.
Dakle, svako dete na svoj način ispoljava ono što doživljava, a kako bi pomogli svom detetu roditelji moraju to prepoznati. Pred detetom moraju izgledati smireno, pružiti mu toplotu i sigurnost. Kada se uočiti da nije po sredi manipulacija deteta, najvažnija stvar je verovati u strahove svoje dece. Pričajući o njegovim strahovima, navodeći strahove koji su imali roditelji, detetu se stavlja do znanja da ga oni razumeju. Sa strahom dete treba suočavati postupno, a najuspešnije je kroz igru. Zato zajedno sa detetom improvizujte situacije koje stvaraju strah i učinite ih komičnim, crtajte čudovišta, pravite maske i obojite ih veselim bojama. “Čarobnom vodicom” poprskajte u detetovoj sobi i ostalim prostorijama i kažite da ste ih oterali. Pomozite im da razumeju mrak jer razuveravanjem pomoćiće te im da se izbore sa strahom od mraka. Igrajte se u mraku, pričajte sta sve vidite, idite u setnju, ostavite svetlo u sobi čiju će jačinu postepeno smanjivati dete.
Kako dete stiče veću kontrolu nad “strašnim situacijama i objektima” tako uspeva da kontroliše i svoj strah. Ako se plaši da spava samo, dajte mu omiljenu igračku, ćebence, sedite na stolicu pored kreveta, pružite mu svoju ruku, čitajte priču ili pričajte kako bi se osetilo sigurno i bezbrižno. Starija deca mogu pisati o svojim strahovima, te tako postati svesnija svojih doživljavanja. Napravite skalu straha da dete može svakog dana obeležiti “gde se nalazi njegov strah” koji će iz dana u dan biti sve manji. To će doprineti da se oseća ponosno, povećati njegovo samopouzdanje, i ohrabriti ga da se dalje bori sa svojim strahom. Uvideće da njegov trud nije uzalud. Nemojte popravljati sve greške svoje dece, pustite ih da uče iz njih, jer tako obogaćuju svoje iskustvo i pojačava samopouzdanje.
Korisno je i da dete posmatra drugu decu koja se ne boje u tim “opasnim situacijama” (npr: deca se kupaju, igraju sa psima). Pričajte mu o lepim stvarima koje pruža vtrić, predškolsko i škola. Budite strpljivi i uporni u svojoj priči koja je sigurno lek.
Metode koje svakako ne pomažu već samo doprinose produbljivanju strahova su nazivanje deteta pogrdnim imenima, ismejavanje detetovog emocionalnog stanja, i korišćenje istih u vaspitne svrhe. Uteha koja sadrži rečenice:
Ako ne budeš dobar, dobićeš bocu
ili
Ti si velika devojčica da bi se bojala
svakako je pogrešna. Izlaganje deteta za njih opasnim situacijama, takođe pojačava postojeću anksioznost koju dete teško kontoliše, što negativno utiče na njegovo samopouzdanje i sigurnost. Zato je dobra priprema za situacije koje mogu biti traumatične za dete veoma bitna.